Bruna Bajić nominirana za Splitski cvit

Bruna Bajic nominirana za Splitski cvit

Dan prije, kada se zna datum dolaska, krene se ono nešto okretati u čovjeku, ono nešto što neki zovu duša, neki želudac, a neki život. Sve se to nekako probudi i čitav ‘’stvarni život’’, koliko je to moguće odlazi na pauzu. Počinju slatke pripreme za sutra. Od hrane, do toga tko će što obući na aerodrom. Supruge, ako su dobile koji kilogram negoduju i živciraju se, majke misle jesu li sinovi gladni i jesu li smršavili na brodu i kakve će ih ugledati, a djeca? Djeca ne mogu isčekati. Ne mogu prestati pitati, ne mogu se prestati radovati. Kada se krene prema zračnoj luci, sama činjenica da nećete gledati kako avion uzlijeće i slušati zlokobni zvuk motora, već kako slijeće i kako ona velika gumena kola, poput nogu neke Redateljski memoari: PUT U MODRI KAVEZ ~ 79 ~ reptilske ptice ili životinje dodiruju asfaltiranu pistu, to je već savršeno dovoljno za puno riječi, puno razgovora. Za živu vožnju do zračne luke. Fotoaparati rade i bilježe sve, jer to je taj trenutak koji se čekao. Dugo ili kratko, kraće ili duže, nije bitno, gotovo je jednako. I onda… cijela se obitelj prvo zalijepi za prozor gdje avioni slijeću, a potom hitro seli na staklene stijenke koje dijele dolazeće putnike od onih koji s nestrpljenjem čekaju. Moja mama, sestra, ja, a kasnije i psić, stajali bi s druge strane stijenke kao nekakav renesansni obiteljski portret. Sestra blijedog nježnog lica i građe minijaturne za u džep, sa velikim zelenim očima, uvijek je kao mlađa (godinu, dva mjeseca i 7 dana, ali tada savršeno dovoljno) gledala u mene za glavu višu, krupnije građe i crnih očiju tražeći malene odgovore na velika pitanja i potvrdu da je sve u redu. Mama bi nas držala za ruke i vikala ‘’Di je, cure? Jel ga vidite?’’, a onda bi netko uzviknuo ‘’Vidim ga!!’’ i vidjeli bi se obično svi u isto vrijeme, jer bi neka poznata ruka, topla brada i blago valovita kosa izronila iz mase putnika. Čekanje kufera… Spora traka… a mi već mami iza leđa kad smo bile manje… kasnije smo to prestale raditi… skrivati se. A onda se otvori ta velika staklena stijenka i kada svaka strana stakla bezbrižno otkliže na svoju stranu, renesansni portreti dobiju boju i život, lica se ozare, a taj prvi zagrljaj, ta čvrstoća stiska i ljubavi, to malo neprimjetno natjecanje tko će tati prvi sletjeti u krilo… to je emocija koja sigurna sam pomorcima daje snagu, a obiteljima smisao. Redateljski memoari: PUT U MODRI KAVEZ ~ 80 ~ Potom bi nosili u auto stvari, izmijenjivali se u njegovom zagrljaju, pričali dok ga ne bi uhvatio prvi san, jer bi obično promijenio pokoju vremensku zonu do našeg zagrljaja… i jednostavno osjetili se potpuno. I tako, vjerovali ili ne, 30 godina